Olovka je pisaljka sastavljena od uloška (pisaći štapić ili “mina”) uklopljenoga u zaštitnu drvenu šipku, koja se zarezuje te se tako nakon skraćenja uloška oslobađa njegov novi dio. Uložak je najčešće od grafita koji se miješa u različitom omjeru s glinom (grafitna olovka). Naziv olovka nastao je prema tradicionalnoj mješavini olova s cinkom, koja se nekada rabila za pisanje; na olovo upućuju i nazivlja iz slovenskoga (svinčnik) i njemačkoga (Bleistift). Za neke vrste olovaka s mekšim uloškom masnijega traga (na primjer u kozmetici, olovka za obrve) upotrebljava se francuska riječ crayon (od craie: kreda). Prvu pisaljku s grafitom (za koji se tada držalo da je vrsta olova) opisao je švicarski prirodoslovac Conrad Gesner 1565. Grafitne olovke pojavile su se potkraj 16. stoljeća u talijanskim gradovima, a potom u Nürnbergu, koji je dugo slovio kao glavno europsko središte u proizvodnji grafitnih olovaka. Prvu mehaničku olovku (sa slobodnim “minama”, bez potrebe za oštrenjem drvenoga oklopa) izumio je hrvatski izumitelj S. Penkala početkom 20. stoljeća. Takozvane kemijske olovke pišu gustom tintom uz pomoć vrška s metalnom kuglicom, koja vrtnjom prenosi tintu na podlogu i izvlači novu tintu iz spremišta; kao najpraktičnije, te su olovke u suvremeno doba uglavnom zamijenile klasične grafitne olovke i nalivpera.